|
|
| < | travanj, 2012 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
moje male radosti (*_*)
i...moje slatke pakosti (*o*)....
s čestom fustracijom... :o/
ooOOOOOooooOOOooOOOoo
JEDINO MJESTO NA KOJEM RAZMIŠLJAM. oprosti mi mama!
mastalend@gmail.com
Krenula sam napisati post jer eto, dugo nisam ništa konstruktivno ostavila. (Vjerojatno nikad ni neću.) Nego, ono, kao... istresti iz sebe. Skinula sam šminku, obukla pidžamu, stavila naočale... i shvatila da nemam što otipkati. Sve već znaš, sve ti kažem. Što ti ne kažem, pogodiš. Pitaš me, pričamo o tome. Pitam te, pričamo o tome.
Nema "that awkward momenta", nema pretjerivanja ni prenemaganja. Nije sve slatko, ali ništa nije gorko. To smo što jesmo, drugačiji ne možemo biti, a ti si divan - dečko, frajer, ljubavnik, muškarac, prijatelj, čovjek... Nisam mislila da će nam biti tako jednostavno biti jedno s drugim, zajedno, ali ovaj ples me ni najmanje ne umara! :*
Ujutro. Popodne. Navečer.
S tobom. Bez tebe. Online.
U Đakovu, u Zagrebu, u Beogradu.
A radujem se i odlasku u Sarajevo.
Koji god kromosom da presudi u vezi moja dva obroka u menzi... XD
<3 <3 <3
Jesam ti već rekla - postaje sve teže rastajati se. Sve si lijepo izmjenjujemo riječi, a kad se spusti slušalica onda je "A u pičku materinu, koliko još dana". I ne znam što mi radiš, ne znam ni što ja tebi radim, bit će da efekt proljeća mnogo pomaže. Iskreno, trenutačno ni ne osjećam potrebu ili insuficijenciju svog bicikla, bicikla za jednu curicu.
Iskreno, osjećam potrebu za Dečakom Iz Vode, ne samo u svom krevetu ili slobodnom vremenu nego općenito u ovom mom bućkuriš životu. Ne znam je li ti presing, zasigurno znam da bih ovakve plačipičkaste stvari trebala zadržati za sebe ili makar za kave s prijateljicama. Znam da vrijeme brže prolazi kad misli okupiraš drugim stvarima, čak sam krenula i na predavanja :D
Naravno, to nije reflekcija onog da mi "činiš bolje". To bolje činiš unutar mene na neke sasvim druge introdimenzionalne načine, ali nema šanse da Mesečeva kći Astronautu ide objašnjavati preko bloga. Ovo ćemo ipak ostaviti za one kasnonoćne šetnje kad se naše misli isprepliću kao moji prsti u tvojim rukama, u tvom džepu, u mom srcu, u... ovom jebenom ludilu u...onom Svemiru o kojem smo pričali.
(žuti linkovi u tekstu nisu reklame već YouTube:)
Osim riječima djeteta, to mi valjda najlakše ide. I evocira mi uspomene na najdraže stihove još od djetinjstva. I kad bi sama išla nešto reći, bilo što, nikad ne bi zvučalo bolje od Antića. Možda u ovih šest godina postojanja bloga upravo to pokušavam - pronaći savršeno točne jednostavne riječi i reći TO. Ali nekako se uvijek zapetljam, uhvatim se u vlatite ambivalencije kao i sada jer moje unutarnje Ja hoće jedno, moje vanjsko Ja misli na to kako će to na kraju zvučati i onda TO postane To, nešto sasvim drugo, komplicirano. Čisto literarno i komercijalno. Kvazi. Not so real. Not so genuine... Vidiš, teško je naći vlastite riječi. Zapravo one mi uvijek zvuče kao loša kopija ovoga. Kad su mi te riječi točno urezane u moždanu koru od prvog momenta. I naježim se na njih svaki puta. I kad znače nešto i kad ne znače ništa osobno. Sad znače sve. Sve.
