Subota je i večeras sam nigdje. Dečko je otišao negdje, znam otprilike gdje. Htjela sam napisati mudri tekst, ako tako nešto uopće može izaći iz moje sopstvene produkcije.

Ništa. Tipično amaterski. Samo sjedim i šaltam programe. Kao da je pet izvrsnih filmova na TV-u odjednom, a svi znamo da nije niti jedan.

Nema ni Suleta večeras iako sam i to prestala pratiti otkad sam odlučila da neću biti u kompresiji već se konstruktivno početi nečime baviti, a i promjenili su termin.

Što sa sobom subotom navečer? Ništa, otići u predsoblje. Ili neku drugu prostoriju. Ne zaboraviti maramice jer mi je imunitet pao od insuficijencije stresa pa sam sad bolesna.

Promijeniti plahte, subota je. Pronaći neki film na internetu. Odmoriti malo. Ne zamarati se ničime. Ljubili će doći doma prije ili kasije, priljubiti se, spavati, držati Svemir u ravnoteži. Držati mene dobrom i dobro.

Ljubi, opet si sinoć sanjao nešto neobično. Malo smo popričali, onda si se okrenuo. Čini se kako inficiramo jedno drugo snovima. Preko dana onim dobrima, a po noći nas tu i tamo nešto mori. Mislim da je to neiskustvo i strah da bi nešto moglo poremetiti ovo sve. A to sve je SVE. Makar meni. I volim taj Svemir koji napokon živimo. Sa svim dobrim i lošim jer ni loše nije toliko gorko kad smo zajedno.



Valjda je bitno i imati kome se požaliti, nasloniti se, odmoriti se na ramenu. Znam da je bitno imati nekoga koga voliš, ali da i on tebe voli. I to ne mora ni reći jer ti znaš. Ali ti kažeš i kažem i ja tebi. I Zemlja se nastavi vrtjeti i mi nastavimo vrtjeti filmove, planirati scenarije, događaje, radovati se nečemu što dolazi i uživati u nečemu što trenutačno je.

Po prvi puta nemam osjećaj da je sve u redu, ali da jedna stvar ne štima. Nekako sve štima. Sve je tu. Sve je u redu. Sve je u redu :)

Nekad stvarno mislim da uživam boga svoga u životu. #Win

Je, je, kukam. Ali u nesavršenoj stvarnosti ništa mi ne nedostaje. Nikad mi ne nedostaje love, alkohola, Nutelle, seksa, dobrog društva ili dobrih izlazaka.

S druge strane imam dobrog dečka, dobre prijatelje, dobar ukus za glazbu, a i neloše izgledam kad se sredim :D

Danas je svakako jedan od onih dana kad je Narcis u meni budan iako sam odradila jutarnju smjenu. Dovoljno budan da otipka post nakon 308420 članaka.

I to ne onaj ljigavi ili drkavi post. Tako sam se brzo istih odrekla. Jebe mi se i trebala sam i prije. Ali prije nije bilo nekog tko će držati balans u mom Svemiru i s kim ću probleme riješavati verbalno, a ne na blogu :D



True Story

Neki sjeban dan danas, mislim na vrijeme, da, nemam puno toga za bitching arround.

Danas je i neki dobar dan, mom bratu je rođendan :)

Moj mlađi brat je od mog dečka stariji dva mjeseca :D

Slatko.

Volim svog brata, volim i svog dečka. Volim i svoju prijateljicu Đu. Ne volim to što joj se događa. Nije fer, ali u globalu - tko zna, možda je to dobra stvar ako postoji šira slika. Kako joj reći da će sutra biti bolje, a da ne zvuči kao neka jeftina floskula? Kako joj reći da je tako možda bolje kad znam kako se točno osjeća. Tj. sjećam se. Kako joj reći da je možda tako najbolje za sve ili makar za nju iako to i sama zna, ali nije sklona tom razmišljanju?

Na koji način je uopće nasmijati u ovom stanju i odvratiti joj misli od svega? Valjda biti uz nju dok ne prođe i ovo sranje, ali realno, Đu prošla si i gora, znamo to obje najbolje. Nije neka utjeha, ali ništa mi ne pada na pamet. Ne samo sad nego otpočetka. Valja početi vidati rane odmah, prije nego što postane još gore - u tvojoj glavi. Strah, strah - je za pičkice. Planiraj, to ti je u duhu. Doduše, ako hoćeš plakati ja sam ti rame-oslonac, to znaš.

Barem ti znaš koliko ja mogu plakati pa je moja tolerancija na emotivno skalpiranje velika. Ali te molim da sebi to činiš što manje. Ono, da mi budeš hiperaktivna i prpošna čim prije, da budeš aw aw aw i pošalješ sve u kurac jer, jebiga, vrijeme nam je ograničeno pa valja dobro procijeniti koliko ćeš ga na bezveze potrošiti.

Voli te Ja. Na najjače. :****

Ono kad A. ode odat počast Draženu Petroviću, a ja ostanem doma biti potpuno nekonstruktivna...

Pa umjesto da učim gubim se po netu, naravski. Sjetim se da imam blog pa kao idem nešto napisati. A nemam ništa posebno za reći. Makar ne svom ljubavniku. S prijateljicama sam vratila telefon u fuknciju, nekako mi je old skul pa mi je to super. Osim sa Đu, ona me tjera na ove moderne društvene mreže i kamere.

Eto, baš nemam ništa pametnog za reći. Osim da planiram planove o polaganju ispita i pisanju seminara u kombinaciji sa slobodnim danima i planiranjem da mi ostane slobodnih dana i za ljetovanje i za ljubovanje u Sarajevu.

Kad mi je ljubavnik već tu, naravski, ljubujemo stalno. A uz to sam i sretna kad dođem doma navečer s posla i netko me dočeka, a to nije pas :P

Imam onaj osjećaj da bih se, kao i obično, trebala oko nečega požaliti, a ništa mi ne pada na pamet. Valjda je danas takav dan.

Dobar dan :)

Doviđenja :))

Čovjek bi pomislio da će biti komplicirano, da ćemo se svađati, da mene nikad neće biti doma, da nećemo imati vremena za sve. A imamo. Manje-više. Možda ne ide sve uvijek po planu, ali najpametnije od svega jest i to što dosad baš i nismo imali plan.

Da, dosadno mi je dok te čekam da se vratiš s puta doma. Doma :)

Sjetila sam se da nisam ništa pisala, a gledanje reprize Lipstick Jungle i miksanje cole i konjaka uvijek me potakne na to da se maknem od televizora. Koji smo btw prebacili u dnevni jer u spavaćoj samo smeta :D

Krenula sam napisati post jer eto, dugo nisam ništa konstruktivno ostavila. (Vjerojatno nikad ni neću.) Nego, ono, kao... istresti iz sebe. Skinula sam šminku, obukla pidžamu, stavila naočale... i shvatila da nemam što otipkati. Sve već znaš, sve ti kažem. Što ti ne kažem, pogodiš. Pitaš me, pričamo o tome. Pitam te, pričamo o tome.

Nema "that awkward momenta", nema pretjerivanja ni prenemaganja. Nije sve slatko, ali ništa nije gorko. To smo što jesmo, drugačiji ne možemo biti, a ti si divan - dečko, frajer, ljubavnik, muškarac, prijatelj, čovjek... Nisam mislila da će nam biti tako jednostavno biti jedno s drugim, zajedno, ali ovaj ples me ni najmanje ne umara! :*

Ujutro. Popodne. Navečer.

S tobom. Bez tebe. Online.

U Đakovu, u Zagrebu, u Beogradu.

A radujem se i odlasku u Sarajevo.

Koji god kromosom da presudi u vezi moja dva obroka u menzi... XD

<3 <3 <3

Jesam ti već rekla - postaje sve teže rastajati se. Sve si lijepo izmjenjujemo riječi, a kad se spusti slušalica onda je "A u pičku materinu, koliko još dana". I ne znam što mi radiš, ne znam ni što ja tebi radim, bit će da efekt proljeća mnogo pomaže. Iskreno, trenutačno ni ne osjećam potrebu ili insuficijenciju svog bicikla, bicikla za jednu curicu.

Iskreno, osjećam potrebu za Dečakom Iz Vode, ne samo u svom krevetu ili slobodnom vremenu nego općenito u ovom mom bućkuriš životu. Ne znam je li ti presing, zasigurno znam da bih ovakve plačipičkaste stvari trebala zadržati za sebe ili makar za kave s prijateljicama. Znam da vrijeme brže prolazi kad misli okupiraš drugim stvarima, čak sam krenula i na predavanja :D

Naravno, to nije reflekcija onog da mi "činiš bolje". To bolje činiš unutar mene na neke sasvim druge introdimenzionalne načine, ali nema šanse da Mesečeva kći Astronautu ide objašnjavati preko bloga. Ovo ćemo ipak ostaviti za one kasnonoćne šetnje kad se naše misli isprepliću kao moji prsti u tvojim rukama, u tvom džepu, u mom srcu, u... ovom jebenom ludilu u...onom Svemiru o kojem smo pričali.

(žuti linkovi u tekstu nisu reklame već YouTube:)

Osim riječima djeteta, to mi valjda najlakše ide. I evocira mi uspomene na najdraže stihove još od djetinjstva. I kad bi sama išla nešto reći, bilo što, nikad ne bi zvučalo bolje od Antića. Možda u ovih šest godina postojanja bloga upravo to pokušavam - pronaći savršeno točne jednostavne riječi i reći TO. Ali nekako se uvijek zapetljam, uhvatim se u vlatite ambivalencije kao i sada jer moje unutarnje Ja hoće jedno, moje vanjsko Ja misli na to kako će to na kraju zvučati i onda TO postane To, nešto sasvim drugo, komplicirano. Čisto literarno i komercijalno. Kvazi. Not so real. Not so genuine... Vidiš, teško je naći vlastite riječi. Zapravo one mi uvijek zvuče kao loša kopija ovoga. Kad su mi te riječi točno urezane u moždanu koru od prvog momenta. I naježim se na njih svaki puta. I kad znače nešto i kad ne znače ništa osobno. Sad znače sve. Sve.

Volim kad se tvoji nožni prsti minglaju s mojima dok spavaš uz mene i kad... smo ja i ti mi i kad nas boli briga za cjeli svijet. Volim kad slušamo rock 'n' roll i ono, što bi se reklo, vodimo ljubav. Volim i kad samo vodimo ... blejeći u plafon ne radeći ništa nego razgovaramo o besmislu postojanja i Univezalnom Svemiru. Jako volim i kad maštamo o rock 'n' roll koncertima i svim onim banalnim, normalnim stvarima koje očekujemo od života i u tim životima naši pravci se sudaraju.

Volim čuti kako dišeš ko mali puh i kako svejedno meni spočitavaš kako ja dišem dok pokušavam spavati, ali je svejedno pred jutro i ti si još tu. Uživam u još puno toga, i u tome kako mirišeš, ali me stalno upozoravaju da se ne zanosim, a i imaju pravo, ima vremena za sve jer smo mladi, dobro, makar ti jesi.

Svejedno moram reći da mrzim kad te nema i kad egzistiraš samo u smislu Astronauta. "Mrzim" kad zaboraviš svoje stvari kod mene pa ih ja spremim u ormar, a onda mi ormar miriši po tebi. Taman kad se priviknem da te nema onda iz njega izleti duh spavaće sobe i baci me u kompresiju. Ali znam da je depresija zabranjena riječ, a i pored tebe ne postoji jer si ipak nekako tu i ujutro i navečer. Južnoamerikanci bi rekli "Saudade" i da, to bi bio točan opis osjećaja.

Molim te, sebično, nemoj nikad odrasti, pretvorit ćeš se u ono što se može naći za bilo kojim šankom, a ja volim sjediti za šankom samo sa svojim prijateljima i s tobom i ljubiti te u nos. Ako postoji reinkarnacija Dečaka iz vode onda to zaista jesi ti, u nekom čudnom smislu.

Ako se kroz skoro vrijeme desi da ipak moram sjediti sama za šankom, vjerojatno neću ovog puta konbaru ispričati svoju 14840218 tužnu životnu ljubavnu priču nego samo jednu, o Univerzalnom Svemiru, Maloj Skvo i Dečaku iz vode pa me i to na neki, samo meni razumljiv način, čini zadovoljnom.




I da, grane smo na vjetru :*

Odgovorio si mi da si rođeni plesač, zaista želim u to vjerovati. Jer trenutačno se dva svijeta sukobljavaju u kojem jedan ne želi komentirati moj odnos s tobom, a drugi je totalna romansa pa nije uračunljiv, ali još niti jedan me nije uspio razuvjeriti u onome što se u meni zbiva. A zasad je to plusovito.

Da, rekla sam ti da si na prvi pogled jako zgodan mladić, ali moram ti reći - na drugi si šarmantan, a na treći već možemo pričati o tome kako možemo pričati bez da si uz pomoć Klaićevog riječnika prevodiš što je pjesnik time htio reći.



Možda sam to trebala napisati u onu posvetu na knjizi umjesto "Nadam se da ćemo se dobro provesti" jer se dobro provodimo od početka. Zapravo igramo, ali igra je i više od same zabave. Možda je to zaista ples.

Samo da se ne pretvori u ples Tužne Sove, ali taj strah uvijek mora postojati. Zbog njega ni ne prihvaćamo okolnosti koje su trenutačne, uostalom, zašto bismo?

Sad kad sam te napokon našla, bilo bi suludo da ne probamo - učiniti nešto, bilo što. Znam da bi bilo djetinjasto živjeti u zemlji snova kad sam ja tu, a ti tamo, ali priznajem ja sam jedno veliko dijete. I volim biti s tobom jer si i ti dijete, ne zbog godina nego zbog onoga kako se igraš sa mnom i kako meni daš da se igram s tobom i ne gađaš me igračkama i tvoje igračke su moje igračke i samo da znaš - i moje igračke su i tvoje igračke.

Sad kad sam te napokon našla, bilo bi lijepo kad bismo našli neko rješenje, ali ne moramo trčati ako te to plaši. Mlad si i nikud ti se ne žuri, možemo živjeti samo u mom Svemiru dokle god ti to odgovara. Meni austronauti ne smetaju. Dapače, lijepo je napokon ne osjećati se kao Pale sam na Mjesecu. I crtati slike iz mašte po Mjesečevoj površini.

Sad kad sam te napokon našla, osjetila sam neko olakšanje. Da ne mora sve biti strogo, ozbiljno, stvarno, kruto, plastično, umjetno, površno, isplanirano, teško. Sve te stvari mogu se i preskočiti. I uživam ih preskakati s tobom. Tužno je da ti mene učiš dok bi po nekoj društvenoj hijerarhiji ja tebe trebala učiti. Ali nikad nisam bila osoba koja je mogla ostvariti sve po nekom planu i programu. I to jest greška - u mom programu, ali se ne osjećam loše zbog toga ovih dana. Osjećam se ovih dana.

Sad kad sam te napokon našla, osjećam se da je Svemir u ravnoteži, možda se moj Mjesec malo previše vrti pored tebe, ali to je jednostavan zakon sile privlačnosti i ja tu ništa ne mogu. Zapravo, ne želim.

Sad kad sam te napokon našla, ne mogu vjerovati da se to nije dogodilo prije. Iako je bolje sada jer bih te prije vjerojatno smatrala premladim. No, kad se samo sjetim koliko smo puta Nikola i ja sjedili za šankom kao Tuga i Buga, a on je na kraju završio s Bugom, a ja s tugom... Pitam se koliko puta smo se mimoišli kad se vas dvojica znate?

Sad kad sam te napokon našla, nadat ću da će Svemir dati svoj odgovor u nekom pozitivnom impulsu jer pretpostavljam da smo bili premladi, dobro, možda ti, a ja možda preumorna.

Sad kad sam te napokon našla, sad sam dobro. Sad sam opet. Sad sam napokon. I opet mogu plesati. Hoćeš plesati sa mnom?

Nakon šest godina, pjesma je napokon počela dobivati smisao.
(Napisana nakon par sati slušanja Iggy Popa na repeatu)



Sally je umorna
Neće više čekati
Možda je malo paranoična, ali…
Misli da te v***
***
To su najprljavije riječi
Koje sam ikada čula.
***
Za mene je ljubav perverzija.
***
Sally ipak vjeruje u sve one rock'n'roll bendove
Koji vrište i tjeraju te da se zaljubiš
Jer su i oni zaljubljeni
Ali Sally se ne drogira
***
Sally se fiksa ljubavnim filmovima
Koji provokativno doklizavaju u njenu glavu
Nekada joj se i čuperak digne…
Jer bude tužna
***
Ona bi se zaljubila
A svi to gledaju kroz smijeh
Nitko neće pomoći jadnoj Sally
***
Ona samo traži da definiraš ljubav
Da definiraš postojanje
Ili barem sebe
***
Neće Sally teoriju
Pokaži joj kako funkionira…
Sally je naučila teoriju
***
Pokaži joj jezik
I ona će se isto izbeljiti
Biti će sretna
***
Otklizati će do tebe
Voljeti
Jer Sally to zna
Duboko u sebi;je sposobna
***
Sally je putnik u životu
Ona eksperimentira
Posjećuje svako mjesto
Koji se nađe na karti
***
Sally voli ljude
Ali mrzi kada joj se smiju
***
Ona voli sve one rock'n'roll bendove
I nađe se u svakoj pjesmi
Na svakom mjestu
Opisanom na tekstu
***
Sally ima snove
I u njima neke smiješne pajace
Oni mašu kosom, a ona luduje
Ona se drogira s njima
***
Sally je sretna u snovima
***
Snovi kratko traju
U zoru će već biti kraj
***
Sally će se probuditi i našminkati
Otići će na audiciju za rock'n'roll bend
***
Zaboravit će što je sanjala
***
Sally stalno zaboravlja

(2006-06-15)

Sad bi ja kao trebala napisati službeni post "Tamara and Ranko are no longer in a relationship, I fell like shit and going home cry to my mama", ali ne mogu.

Je li mi teško palo, jest. Cjeli život moram nanovo organizirati, isplanirati slobodno vrijeme i teoriju "Kako se ne osjećati usamljeno". Ali trenuačno još to ne mogu pa zato i idem kući. Kako gospođa Voldemort kaže, da budem pod kontrolom i nadzorom zbog mog divnog karaktera i naravi. Što je istina. Sudba kleta mene uvijek pogađa, to je laž. Ja sam ta koja samu sebe obično i uvijek izdeprimira svojim sivim mislima i predviđanjima i sama sebi obično ne dam priliku da idem dalje.

Jedna od mojih novogodišnjih odluka je bila, zapravo moja jedina novogodišnja odluka ikada, jest da ću se prestati vraćati i analizirati ono što je bilo jer ono što će biti mogu jedino na taj način spasiti.

Da li ću ići češće na kave i da li će ispred mene vjerojatno biti mnogo loših dejtova, vjerojatno. Ok, ja ne dejtam, ali se "dejt" tu i tamo znao dogoditi spontano pa u tom kontekstu moram i govoriti.

Da ne idem dalje u dužinu i širinu, kad se ljudi karakterno razlikuju i kad nemaju iste želje o planovima onda jedan vuče silu na svoju stranu, a drugi na svoju i njihovi putevi se više ne susreću. Onda bolje da puste to što vuku jer odavno vuku imaginarni konopac i muče se bezveze.

Ja znam da u paralelnom svemiru naši putevi nikad se ne susreću, a u ovom se to ipak dogodilo i bilo je tu svega lijepoga, a ono ružno nećemo pamtiti. Sad se moram ići napiti kako bih mogla ljudima elaborirati što se dogodilo iako im neću ništa elaborirati. Eto.

Gotovo je, ali nećemo zbog toga plakati.

I'm a prisoner here, I can never go home
There is nothing here to win or lose
There are no choices needed to be made at all
Not even the choice of having to choose



Well, I'm a prisoner here, yes, but I'm also free
Cause I am what I am and what will be will be
I'm a prisoner here, yeah, but I'm also free
And I smile and I sip my opium tea.

Dakle, već jedno 20. put u životu pišem pismo Djedu Mrazu, a ovo je valjda prvi puta da neću ništa tražiti.

Dakle, Djede Mraze, tijekom ovog tjedna našla sam sliku (koju ovim putem i objavljujem) koja mi je pala kao sjekira u med ili med u čaj ili šta već, ionako ne volim med. Dragi Djede, jebi se. Ono što ja trebam to mi ne možeš dati. Pravo pitanje jest tko može? Tko? Pa očigledno nitko pa ni ja sama. Ali da sad preskočimo sva ona sranja bla, bla, šmrc, šmrc, kad sam si sama kriva, režem vene i ostale gluposti, ionako ništa od tebe ne žicam.

Ne treba mi ni parfem ni čizme ni čokolada. Ne treba mi ni utješni poklon ni bomboni ni snijeg. Ne treba mi ništa. Sve što mi treba sama sam si kupila, kad bi bilo tako jednostavno sa svim stvarima koje čovjeku trebaju u životu ljudi ne bi ni trebali Djeda Mraza da im donese iluzije. Stoga se jebite i ti i tvoji vilenjaci i sobovi. Isti mi je jesam bila dobra ili sam bila zla, tko to uopće vidi, tko to više uopće broji?

Idem spavati, pisati zadaću i učiti, ništa drugo mi ni ne preostaje...

Došla sam kući kratko prije ponoći. Pardon, tvojoj kući. Posao, naravski, baš večeras nije mogao biti gotov na vrijeme. Pa sam stavila video uploadati u bazu i jela. A što bih drugo, ove sive dane jedino hrana može ispuniti. Što nezdravija to bolja. Video i dalje nije bio uploadan. Malo sam prosurfala netom (kao da to nisam radila osam sati i kao da mi nije u opisu posla), ali video i dalje nije bio uploadan. Putem doma sam, sjetih se, razmišljala popiti čašu konjaka ili Normabel, ali pitanje jest, hoću li se ujutro probuditi s glavoboljom ili ću prespavati alarm pa sam pustila pjesmu Pun Kufera dok razmislim malo.




Video i dalje nije bio uploadan. Onda se Barbarita javila na chat, opet ju Onaj davi, riječ je o poslu, naravski. Video se još nije uploadao. Bacila sam oko na Facebook Wall i vidjela sam da je Soko objavila poveznicu na pjesmu od Peppersa koju volim, nakon što sam je poslušala, pogledala sam da li je video uploadan. Nije. Odlučila sam se otići otuširati, to će mi pomoći da ranije zaspem. Ali, pogađaš, kad sam se vratila video još nije bio uploadan. Stavila sam čaj kuhati, čaj od kamilice jer nema čaja od maka i pustila Soko. Pustila sam je da mi svira omiljenu "I Will Never Love You More" iako me malo bedira. Video se uploadao, popila sam čaj s konjakom. Sad idem leći. Obukla sam tvoju majicu da ne spavam sama. Ujutro se moram rano ustati jer radim. Vjerojatno ću morati još nekoliko videa uploadati.

"Toto, I've got a feeling we're not in Kansas anymore!"

Dakle, obrisala sam ono što sam mislila napisati. Nema smisla. Ovo je očigledno postao samo moj problem koji samo ja mogu riješiti. Sva sreća da su mi tek 24 pa se neću sutra okrenuti i imati 30, shvatiti da sam sama i da više nikoga nema. Okrenut ću se i imati ću pa... najviše 25 godina, vjerojatno ću opet biti u Đakovu, tražiti posao, ali imati obitelj i prijatelje. Nisam ja ta koja je odabrala stajati na jednom mjestu i žaliti za prošlošću koja nije ispala onako kako sam ja htjela, ograditi se od drugih i ne dati im priliku. Isto tako nisam ta koja bi trebala svako malo plakati nad sudbom kletom u koju sam zapala. Prokleti limb!



Vjerojatno će puno duže trajati, ali prihvatiti stvarnost onakvom kakva je najbolja je opcija za sačuvanje vlastitog sebstva. Riješiti jedan po jedan, problem pa sukob pa ispit. Dobro, ne mora nužno tim redom ići jer mi međuispiti počinju već sljedeći tjedan. A kad to riješim, dakle do drugog mjeseca, i vidim koliko mogu izostajati s predmeta s drugog semestra onda sam doma možda već tada. Možda. Ako ne, onda do kraja godine. Možda. Bolje bilo kakav nego nikakav život. Zajebala sam, ali ne da mi se počinjati ovdje ispočetka. Umorna sam i tužna sam i mislim da se to sad već zove bolest. I ne vidim razloga da joj udovoljavam više, ne vidim razloga da se trudim oko Fake Plastic Trees koji ne rastu. Kocka je bačena!

Je u depresiji. Pa standardno. Je li uopće i ove godine moram pronalaziti neočigledno opravdanje za to? Početi piti šarene tablete, drogirati se ili opijati u ono malo vremena? Mrzim zimu, mrzim sebe većinu vremena, mrzim kako mi se stvari (ne) odvijaju na privatnom i poslovnom planu, kako i dalje živim sama, a izigravam jebenu Malu Skvo, kako sam jebena Mala Skvo.

"Idiotic vanity. All women think that they are different, all think there are some things that will never happen to them and they are all wrong".

Kako sam samo vješto, još jednom uspjela potvrditi svoju teoriju o ciklusima i ponavljanju i opet sam tamo gdje sam bila sa 21 godinu, gdje sam bila sa 19, gdje sam bila... Vjerojatno i ranije, ali je sad to već sramotno za priznati.



I da, dok nisam zaboravila, ova pjesma mi je uništila dobar dio djetinjstva i sad se vratila ko jebeni bumerang 15 godina kasnije kad s Ljiljanom pokušavam dogovoriti intervju.

Ne sjećam se kad sam zadnji put nešto napisala, kad sam imala potrebnu nešto napisati ili nedajbože inspiracije. Nije se ništa dogodilo. Nikakva trauma, nikakva happy injekcija, event, životna prekretnica. Ok, možda mi život nije u tipičnoj jesenskoj kolotečini, a tome doprinose šarolike radne smjene, faks i drugi ljudi.

Možda još nisam na čisto bi li ovaj blog trebalo ugasiti, a definitivno još nisam na čisto s tim da li da prihvatim ponudu i objavim ga kao knjigu ili ne.

Nije problem u onome što drugi ljudi ne žele da se objavi, sve njihove želje mogu i bile bi ispoštovane nego... To ostaje za mnom, naravno, to ja jesam ili sam bila i bla bla, nego ne shvaća svatko jednako i bla bla... Uglavnom, još ne mogu to definirati i izvagati. Ne mogu. Još.

Ono što me danas vesli jest sutra, Noć vješta. Kad ću se razbit i izbiti i preokrenuti, možda. Kad ću ići s A. van, kad ću biti sa ženama, kad ću izgledati kao žena... Možda se i malo zbližiti sa svojom ženstvenošću LOL

Samo se nadam da se onda neću u utorak naći u ovakvim filmovima kao danas, kad me zabije mamurluk i zakuca me i kad buljim u jednu točku i imam sulude ideje razmišljam o cirkusu i takvim stvarima. O tome što bi bilo kad bi bilo i kad bi nekim čudom uspjela ubrzati svoje planove tak da sutra znam što će biti za deset godina pa da se manje opterećujem s time.

Što me podsjeća na to da bih sutra mogla igrati loto za srijedu. I da moram po periku i trepavice i bla bla bla.

Ići sa Zvonimirom na kavu. <3

U ovom momentu kada svaki drugi vikend moram na svadbe i danas, kada moj prijatelj slavi 24. rođendan, a uvijek mi je bio prijateljica, a ne prijatelj, ne postoji niti jedna više trash pjesma od Severinine da mu poželim sretan rođendan, sve najbolje i sve ono što njemu padne napamet. I teško je vidjeti se s njim, zapravo vidjeti se rijetko kad je on u Đakovu ili Osijeku, ja sam u Zagrebu i svatko od nas svoje selo napušta rijetko ili točnije vraća se u rodno selo još rijeđe. Šok i nevjerica jest vjerojatno kad se uspijemo slučajno sresti, ali i onda je mom srcu Drago. I stvarno mu sve najbolje treba poželjeti, bez obzira na sve njegove gluparije i mušice. Sretan rođendan, dušo! :*

Akcijom „Zbuni protivnika“ ili u mom slučaju mizantropni virus koji mi ne da da imam virtualni društveni život, današnji dan završavamo s trijumfom gdje je Mjesečeva Ratnica napokon ubrala prvi bod. No, da se ne hvalim dalje, samo ću reći otvaranje Fejsa istovremeno na Chromeu, Mozilli, Exploreru i Operi urodilo je ploda. Da sam sejvala lozinku pri istom, pobjeda bi bila konačna...

Anyway, vidjeh dan na blogu nisam objavila ništa već dva mjeseca pa bi bio red da updejtam svog jedinog čitatelja ili u ovom slučaju čitateljicu. Bok prijateljice! :*

Nemam te što updejtati osim da mi fali ispit za uvjet na koji moram na dekanski pa ovaj tjedan godišnjeg ne koristim za to nego za najjači hrvatski hobi, ispijanje kava. Što me u ovom slučaju podsjeća da sam ih danas popila nekoliko, a još nisam jela. Budem.

Isto tako razmišljam o tome da se kvalitetno napijem, ali kako je krenulo to će se dogoditi tek u petak na svadbi kod dotične gospođice sestrične gdje opet moram biti drkava djeveruša. Osim što ona u ovom momentu ne komunicira sa mnom, meni nije od volje kačiti ružmarin na 450 njenih gostiju.

Ali, što je tu je, nadam se da ćemo se mi družiti u subotu. Znaš ono kad idemo ja i ti, ti i ja za šank pa nam se svi pridruže. Fališ mi. Nazvala bih, ali mi je umrla baterija od telefona. Ajd makar mi ga nisu isključili.

Također, mislim da će mi Fejs, na kojem te više ne viđam (ah, ti imaš privatni život izvan interneta) umrijeti dok otipkam ovaj post. Stoga, pred kraj, samo da ti kažem da ti držim fige za ispite i da mi fališ.

/A, to sam već rekla, javi mi se.../

Pusa <3

Nisam sretna. NISAM dobro. NISAM: Odustajem od sobe ogledala.

Živim u koferu. Kofer mi je ili na putu ili kod Ranka. Umorila sam se od tog života malo. Čini se da se Lassie vraća kući. Samo... ne znam kako da stavim bicikl u kofer ili kofer na bicikl. Ili kako da sebe iz istog izvučem van. I ako me još netko pita zašto ne živim s njim, da razriješim misteriju, on ne želi živjeti sa mnom.

U petak mi je promocija, dobro nije meni, nego onima koji su tri godine faksa završili sa mnom. Ja ne idem s njima, ja idem raditi. A toliko sam se istome veselila prije pet godina. Sad nisam u stanju ni jedan ispit položiti. Drago mi je da mi mama ne zna za blog.



Radim mjesec dana u komadu. Radim do nedjelje pa sam na godišnjem. Da nisam, ne znam kad bih pokušala učiti za ona dva ispita što imam u srijedu i napisala drugi blog za faks.

Imam dvije i pol prijateljice i ne sjećam se kad sam ih zadnji put vidjela. Da nemam Facebook ne bi imala niti jednu.

Kaže ona meni: "Nazvat ću te kad se probudim". A spava po cjeli dan. Meni nije tako lako, otkako ne pušim cigarete ni ne spavam. Iskreno, ne znam što da radim s tim viškom energije. Mogla bi voziti bicikl, ali je kod mene u stanu, a i još nisam nabavila lokot. No, da se ne diram o tu bolu temu.



Uploaded with ImageShack.us

Ne znam zašto ne bismo razgovarali o tome, na primjer, kako bi bilo super preseliti se u Amsterdam. Voziti bicikl, baviti se nekim profitabilnijim poslom. Nekim poslom zbog kojeg nećeš, kad napokon zaspeš, sanjati da dobivaš otkaz jer si loše odradio posao na terenu. A čujem da je tamo općenito opuštenija atmosfera.

Ah, ta glupa maštanja! A i vrijeme je vani super, bolje bi bilo proštati. Šteta što većinu potratim čekajući Đurđicu da se probudi i na poslu.

Jojojoj, gle tko se to probudio! Odoh se dogovoriti s gospođom Rodik za druženje izvan neka četiri zida. Vremena do posla sve je manje.

Dobro, od 8h ujutro mi nedostaje cigareta. "Dok bude ti se počelo jako pušiti
budeš razmišljala samo o tome, slike u glavi", kaže. Znaaaam! Ne znam kako ću ja to. Trenutačno manijakalno tipkam - pomaže, ali ne pomaže. Idem kupiti huba bubba žvake.